Dugogodišnji profesor tjelesne i zdravstvene kulture, kolega u mirovini Slavko Petr preminuo je u nedjelju, 11. veljače 2024.
Ovom tužnom prigodom prisjećamo se s poštovanjem njegova životnoga puta koji je započeo 1941. godine u Hercegovcu, u obitelji Jaroslava i Marice Petr. Svoje osnovnoškolsko obrazovanje završio je u Grubišnom Polju, a srednju školu u Daruvaru. Nakon Pedagoške akademije u Pakracu, završio je i Visoku školu za fizičku kulturu u Sarajevu 1964. godine. Njegova prva zaposlenja bila su u Dalitu i Ilovi, a prvo radno mjesto nastavnika tjelesnog odgoja bilo je u Osnovnoj školi Grubišno Polje 1963. godine. U Daruvaru se zaposlio kao nastavnik tjelesnoga odgoja 1971. godine i to u Školi učenika u privredi, a ubrzo počinje raditi u Gimnaziji Daruvar gdje će dočekati i mirovinu 2005. godine.
Od najranije mladosti Slavko je bio sportaš. Trenirao je rukomet i odbojku, ali njegova omiljena disciplina i ona u kojoj je postigao najznačajnije uspjehe bila je gimnastika kojom se počeo baviti 1954. godine u gimnastičkom društvu Grubišnog Polja. Treba istaknuti da je bio član kadetske reprezentacije Hrvatske 1961. godine. Također je postizao zapažene rezultate kao rukometaš u RK Ilova Grubišno Polje i RK Daruvar u kojima je nastupao punih 18 godina.
Uz rad u školi, gdje je vodio razne sportske sekcije i postizao brojne pobjede na županijskim i državnim natjecanjima, Slavko je bio i trener u RK Ilova, u RK Daruvar te rukometni sudac.
Za svoj rad dobio je brojna priznanja od kojih treba istaknuti: Republičku nagradu fizičke kulture (1989.), Povelja sportske zajednice Grada Daruvara (2000. i 2013.), Plaketu Grada Daruvara (2006.), Priznanje za razvoj rukometa Zagreb (1968., 1978.) te priznanje za razvoj sporta Grubišnog Polja (1969.).
Svojim radom utemeljio je sportski život grada i odgojio generacije mladih u sportskom duhu.
Osim njegovih profesionalnih uspjeha, prisjećamo se Slavka kao snažnog, srdačnog i energičnog čovjeka. Prisjećamo se njegovih motivirajućih i ohrabrujućih riječi upućenih mlađima u koje je, osjećalo se to, vjerovao. Sve što je radio uz posao nastavnika bilo je volonterski i entuzijastički i u tome nam Slavko može poslužiti kao primjer. Pamtit ćemo ga i kao požrtvovnog supruga, ponosnog oca i djeda.
U sportu i u životu slično biva: nije važno pobijediti, važno je sudjelovati. Slavko je i sudjelovao i pobjeđivao. S punim pravom za njega možemo reći: dobar je boj bio, trku završio, vjeru sačuvao… Dragi Slavko, počivajte u miru.
